Redakcija SUS: Lična karta, na početku Ko je Sanja Škorić?
Sanja Škorić: Sanja je ponekad jedna uplašena devojčica koja se plaši ptičjeg pera, ali je i samouveren pravnik koji kod svake prepreke ili problema traži rešenje, pruža pomoć kad god je to moguće i svakom ko je iskren u svojim zahtevima; često je zamišljeni sanjar koji svoj dan i snove pretače u slova na papiru, pa se tu stvori neka pesma, neka priča, roman…; uglavnom je žena koja obavlja sve kućne poslove, radi u svojoj bašti i u tome uživa, a poslednjih skoro 13 godina je mama, 24h na raspolaganju, bez odmora, koja je tu svoju ljubav prema deci pomnožila tri puta i sva tri puta utrostručila sreću.
Ako bih morala sve to reći u jednoj rečenici, mislim da sam na prvom mestu čovek, sa svim osobinama koje karakterišu čoveka.
Redakcija SUS: Bavite se prozom i poezijom, možete li nam reći nešto više o tome?
Sanja Škorić: Na jednoj promociji, čini mi se moje druge knjige, moj tata, inače poljoprivrednik je rekao u šali (u svakoj šali ima i istine) : „Mani se ćero pisanja, od nečega moraš i da živiš“. Ja sam tada već radila kao pravnik i zarađivala pristojno da bi mogla uporedo ostvariti i svoju višedecenijsku ljubav – pisanje. Možda se od toga ne može živeti, kako kaže moj tata, ali sam kroz pisanje proze i poezije upoznala mnogo ljudi, od kojih su većina sada i moji prijatelji, sa sličnim interesovanjima i pogledima na svet, a to bogatstvo, kao što su sami ljudi, ne može platiti nikakav novac. Bilo je, za sve ove godine i nekih nagrada za prozu i poeziju, nikad prva, naravno… Nekako mi uvek zapadne druga ili treća nagrada, hahaha. Ali, kada se piše srcem, onda nagrada, pa i mišljenja drugih idu u drugi plan, mada mislim da se ta iskrenost itekako oseti i da moji čitaoci znaju to da cene. Verujte mi, pisanje je jedan hobi koji obožavam i za koji uvek nađem vreme, ali je sasvim druga stvar moja odluka da to napisano „pustim u svet“. Tada je osećaj kao da sebe ogolite pred drugima i da im predajete deo svoje ličnosti i sebe, a da vas oni uopšte ne poznaju lično. Mislim da za to, pored ljubavi prema pisanju, treba imati i hrabrost. Volim što je imam.
Redakcija SUS: Recite nam šta za Vas predstavlja Serbona ili ti Vaš ručno izrađeni nakit?
Sanja Škorić: Kao dete sa sela, koje je odraslo u zajednici, još kao mala sam naučila od babe i mame da radim ručne radove, štrikanje, heklanje i zavolela sam to. Prvo iz inata, da naučim što bolje, jer nije nimalo lako u početku, a kasnije sam shvatila da je to deo našeg kulturnog identiteta i onoga što smo mi. Tako sam, uvek kad imam vremena nešto štrikala, heklala miljee, znate one što su nekada bake stavljale na one stare televizore i to je smirivalo moju, inače veoma nervoznu prirodu. Onda, pre desetak godina, dolazim na ideju da spojim to naše kulturno nasleđe, konkretno heklanje sa modernim trendovima i zahtevima. Tako je nastala Serbona, unikatni heklani nakit. Nažalost, moram priznati da nemam dovoljno vremena više za takav rad, što ne znači da Serbona ne postoji više. Vratiću joj se ja.
Redakcija SUS: Šta je „Idejna mreža“ , koji su njeni ciljevi, kako mogu ljudi da se učlane i uključe u njen rad?
Sanja Škorić: Idejna mreža je najnovija preokupacija, udruženje građana koje smo pokrenuli, moje mlađe kolege i ja, čiji su ciljevi razvijanje i jačanje građanskog aktivizma, zaštita ljudskih prava, obrazovanje, podsticanje razvoja kulture, zaštita životne sredine i sl. Kako smo svi pravnici po vokaciji, pogodićete da je pravna aktivnost najzastupljenija, ali ne sasvim. Na primer, prvi projekat koji realizujemo baš ovih dana, Zelena zona, je u osnovi ekološki projekat čiji je cilj edukacija dece nižeg školskog uzrasta o zdravoj životnoj sredini i održivom razvoju kroz praktičan rad i radionice. Projekat je podržala Gradska uprava za zaštitu životne sredine Grada Novog Sada. Veliki deo aktivnosti nam je i obrazovanje i edukacija kroz organizovanje različitih radionica, jer je upravo edukacija ključna u razvijanju svesti u lokalnoj zajednici o značaju, kako građanskog aktivizma, tako i tolerancije, kulture, zaštite životne sredine i sl.
Osnovani smo u ovoj 2020. godini, koja je vrlo brzo postala COVID19 godina, izazovna u svakom pogledu. I od svih ideja koje smo imali, mnogo ih je odloženo i „na čekanju“ baš zbog epidemiološke situacije. Ipak, ne odustajemo, jer i naše ima jasno govori – umreženi idejama, jer je svako značajno delo prvo moralo biti ideja. Svaki početak je težak, je l’? Ipak, čak i u ovoj situaciji, nekako imamo uvek i lepe vesti i te sitne uspehe, tako da je jedna IT kompanija prepoznala potencijal i ideje Idejne mreže i daleko nam olakšala taj trnoviti start. Naime, ElanWave kompanija iz Novog Sada nam je uradila web sajt, bez naknade i time svima nama još jednom dokazala da se slični ljudi veoma lako pronalaze i međusobno umrežavaju ako imaju dobre ideje koje su spremni realizovati. Dakle, svako sa idejom koja se poklapa sa ciljem, vizijom i misijom udruženja je dobrodošao u okrilje udruženja, da li kao njegov član ili kao saradnik. Tu smo da saslušamo svakog ko ima nešto da kaže.
Redakcija SUS: Recite nam na kom fakultetu predajete,koji predmet i oblast nauke? Koliko ste knjiga napisali?
Sanja Škorić: Predajem na Pravnom fakultetu za privredu i pravosuđe u Novom Sadu od 2016. godine, nastavni predmet Radno pravo na osnovnim akademskim studijama i nastavni predmet Izrada pravnih akata u privredi na master akademskim studijama, a oblasti su Javnopravna i Privrednopravna. Inače, na tom fakultetu radim od 2006. godine, odnosno 10 godina sam radila na radnom mestu Sekretara fakulteta. Nakon doktoriranja sam prešla u nastavu.
Do sada imam objavljeno 12 knjiga, od kojih su četiri stručne, udžbenici, monografija i priručnik, a 8 književnog sadržaja, proza (priče i romani) i poezija (zbirke pesama za decu i odrasle).
Redakcija SUS: Recite nam šta bi po Vama trebalo u Srbiji da se poboljšaju prava radnika ?
Sanja Škorić: Najnezahvalniji predmet koji sam ikada imala priliku da učim i da predajem je Radno pravo! Pričaš iz knjiga i zakona, a znaš da u praksi ništa nije tako, pa ponekad ni slično tome. Jedino je istina da radnika proporcionalno ima najviše u društvu i da ta činjenica može i treba da promeni sve!
Redakcija SUS: Šta biste poručili mladim generacijama?
Sanja Škorić: U svom radu sa studentima koji su mladi ljudi, prvo što sam naučila jeste da treba da ih slušam na predavanju, a ne samo da predajem i imam stav, kao „ja sam profesor, ja sve znam, najpametnija sam…“ Takav stav vodi u propast, kako stručnost profesora, tako i njegovu ljudskost. Dakle, na mojim predavanjima se trudim da negujem interaktivan oblik nastave u kome sam itekako slušala sve one koji imaju nešto da kažu. U nekim generacijama ih je bilo mnogo, negde manje. Ali svakako, ćutali su i bili nezainteresovani oni kojima generalno fali motivacija za sve što čine i oni kojima fali hrabrost da kažu šta misle. Ako se taj trend nastavi, ako mladih koji ćute, iz ovog ili onog razloga, bude sve više, možemo doći do paradoksa da o sudbini svih nas odlučuju „mudraci“ od 70-tak godina. Nemam ništa protiv mudrosti, ali je ona bez mladosti beskorisna. Zato mladima treba prvo objasniti zašto moraju imati svoj stav i kako i gde da ga izraze, onim plašljivijima, da je strah naš najveći neprijatelj u svemu, što znači da ovde i sada, odlučujemo mi zajedno sa njima ili će drugi za nas odlučiti.